Branislav Nusic, srpski knjizevnik (Beograd, 20. 10. 1864 - Beograd, 19. 1. 1938). Studije prava zavrsio je na Velikoj skoli u Beogradu (1887). Ucestvovao je u Srpsko-bugarskom ratu. Zbog satiricne pesme protiv obrenovicevskog rezima ("Dva raba," 1887) bio je osudjen na dve godine zatvora. Nakon pomilovanja, sluzbovao je u konzulatima Kraljevine Srbije; od 1900. bio je upravnik pozorista u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju i Sarajevu. Saradjivao je u periodici (u "Politici" je imao podlistak pod pseudonimom Ben Akiba). Nastavljajuci se na tradiciju Jovana Sterije Popovica, pisao je satiricne komedije ("Narodni poslanik," 1883; "Sumnjivo lice," 1888; "Protekcija," 1889), u kojima je prikazao srpsko gradjansko drustvo na prelazu iz 19. u 20. vek. Scenskog uspeha imale su i istorijsko-romanticno obelezene drame ("Knez Ivo od Semberije," 1900; "Hadzi Loja," 1908). Antiratna raspolozenja izrazio je u zbirci "Pripovetke jednog kaplara" (1886), drami "Velika nedelja" (1920) i memoarskoj knjizi "Devetsto petnaesta" (1921). Objavio je humoristicki roman "Opstinsko dete" (1902), roman za decu "Hajduci" (1934) te humoristicku "Autobiografiju" (1924). Potkraj zivota vratio se komediji ("Gospodja ministarka," 1929; "Ozaloscena porodica," 1934; "Pokojnik," 1937; "Vlast," nedovrsena); spontanim salama i duhovitim dijalozima te satiricnim portretisanjem karaktera, ostrom kritikom drustvenih deformacija i vestim gradjenjem zapleta stekao je siroku i trajnu popularnost u pozorisnoj publici.